JEDAN JEDINI ŽIVOT

"ROÐEN je u nepoznatom selu kao dijete jedne seljanke. Odrastao je u jednom drugom selu, gdje je, do svoje tridesete, radio u tesarskoj radionici. Potom je tri godine bio putujući propovjednik. Nikada nije napisao knjigu. 

Nikada nije zauzimao neki položaj. Nikada nije imao porodicu niti je ikada posjedovao kuću. Nije pohađao visoku školu. Nikada nije bio u nekom velegradu. Nikada nije putovao dvije stotine milja od mjesta u kojem je rođen. Nije učinio niti jednu od ovih stvari koje se obično povezuju s veličinom. Nije imao nikakvih pismenih preporuka osim sebe samoga.

 Imao je samo trideset i tri godine kad se struja javnog mnjenja okrenula protiv njega. Njegovi su se prijatelji razbježali. Predan je svojim neprijateljima te je prošao kroz iskušavajuća izrugivanja. Pribijen je na stub između dva razbojnika. Dok je umirao, krvnici se se kockali za njegovu odjeću, jedinu imovinu koju je imao na Zemlji. Kad je umro, položen je u posuđeni grob, zahvaljujući samilosti jednog prijatelja.
 
Devetnaest vijekova je došlo i prošlo, a on i danas ostaje centralna ličnost ljudskog roda i predvodnik čovjekovog napretka. Sve vojske koje su ikada stupale, sva brodovlja koja su ikada plovila, svi parlamenti koji su ikada zasjedali, svi kraljevi koji su ikada vladali, sastavljeni zajedno, nisu uticali na život čovjeka na ovoj planeti toliko mnogo kao ovaj jedan jedini život.“

(Anonimni komentar o životu Isusa Hrista.)

OŽILJCI

Jednom bješe jedan mali dječak koji je imao lošu narav. Njegov otac mu  je dao punu kesu eksera i rekao mu je da svaki put kada pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zakuca jedan ekser u ogradu.

Prvoga dana dječak je zakucao 37 eksera na ogradu. Tokom sledećih nekoliko mjeseci on je naučio da kontroliše svoj bijes i broj ukucanih eksera se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolisati svoju narav, nego zakucavati eksere u ogradu.

I tako je došao dan, da tokom cijelog dana nije pobjesneo. On je rekao to svom ocu, a otac mu je sada kazao da svakog dana koga bude uspio da kontroliše svoje ponašanje iz ograde iščupa jedan ekser. Dani su prolazili i jednoga dana dječak je bio u stanju da kaže svom ocu da je iščupao sve eksere. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde i rekao: "Dobro si uradio sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikada neće biti ista. Kada u bijesu kažeš neku stvar, ona ostavlja trajni ožiljak, kao što ekser ostavlja rupe na ogradi."

Pouka od djece

sa mojedijete.com

Jedan čovjek gledao je djecu koja su na obali zidala kulu od pijeska. Kada su završili zamišljenu kulu za koju su potrošili puno vremena i strpljenja, došao je talas i u trenu je kulu izravnao sa zemljom. On je očekivao suze i bijes. Međutim, djeca su sjela, uhvatila se za ruke i počela smijati. Malo zatim, započela su graditi novu kulu. Nasmiješio se i rekao: „Od djece sam naučio važnu životnu lekciju - sve stvari u našem životu koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s drugima. Prije ili kasnije doći će talas i odnijeti ono što smo sagradili sa velikim trudom. Kad se to dogodi, moći će se smijati samo oni koji će se imati s kim držati za ruke"

I TUŽNO I SMIJEŠNO

Žena bjelkinja, stara oko pedeset godina, sjeda pored jednog crnca. Vidno uznemirena pozove stjuardesu. 
Stjuardesa : - U čemu je problem, gospođo?
Bijela žena: - Zar ne vidite? Smjestili ste me pored jednog crnca!! Nezamislivo mi je sjediti pored jednog od tih... tih crnih ljudi. Dajte mi drugo mjesto, molim vas!!
Stjuardesa: - Čini mi se da su sva mjesta zauzeta. Provjerit ću ima li koje prazno.

Stjuardesa se udaljila i vratila nakon nekoliko minuta: 
- Gospođo, u ekonomskoj klasi nema mjesta. Imamo još jedno jedino mjesto u prvoj klasi.
Prije nego je gospođa uspjela izustiti i jednu jedinu riječ, stjuardesa nastavi:
- U našoj aviokompaniji je gotovo nedopustivo da putnik iz ekonomske klase sjedi u prvoj klasi. Ali, isto tako, bilo bi skandalozno siliti nekoga da sjedi pored osobe koja je ispod svih nivoa.
Zatim se okrene crncu i reče:
- Dakle, gospodine, ako želite, uzmite svoj ručni prtljag i premjestite se u prvu klasu.

Putnici koji su slušali ovaj razgovor spontano su počeli pljeskati. :)

(Ne znamo da li je istinito, ali je svakako poučno)

SNAGA VOLJE

Malu seosku školu grijala je starinska trbušasta željezna peć na ugalj. Jednog su dječaka zadužili da rano svakog jutra dođe u školu naložiti vatru kako bi se učionica zagrijala prije dolaska učitelja i ostalih učenika.

Jednoga su jutra našli školu u plamenu. Onesvješćenog su dječaka izvukli iz vatre više mrtvog nego živog. Na donjem dijelu tijela imao je teške opekotine pa su ga odvezli u obližnju bolnicu. Napola pri svjesti,ležeći na postelji dječak je jedva mogao čuti šta su govorili ljekar i njegova majka. Doktor je rekao majci da će joj sin sigurno umrijeti što je zapravo najbolje za njega, jer je u vatri gotovo potpuno nestao donji dio njegovog tijela. ALI HRABRI DJEČAK NIJE ŽELIO UMRIJETI. ODLUČIO JE DA PREŽIVI. I zaista, na zaprepaštenje doktora preživio je.

Kad je prošla smrtna opasnost,ponovo je čuo razgovor majke i doktora. Majci je bilo rečeno da bi možda bilo bolje da je dječak umro, jer kako mu je vatra gotovo sasvim uništila mišićno tkivo na donjem dijelu tijela biće osuđen na život bogalja, koji se više nikada neće moći služiti nogama. OPET JE HRABRI DJEČAK ODLUČIO. ON NEĆE BITI BOGALJ. On će prohodati.

Ali, na nesreću, od struka naniže nije ništa osjećao. Njegove su tanke nožice samo beživotno visile.

Konačno je otpušten iz bolnice. Majka mu je svakog dana masirala noge ,ali on ih uopšte nije osjećao, niti je mogao njima upravljati. Ipak, njegova odlučnost da prohoda nije slabila. Kad nije ležao bio je u invalidskim kolicima. Jednog sunčanog dana majka ga je odvezla u vrt na svjež vazduh. Ovaj put, umjesto da kao obično samo sjedi, bacio se iz kolica. Počeo je puzati po travi, vukući noge za sobom. Uspio se dovući do bijele ograde koja je uokvirivala imanje. Uz velike napore uspio se uspraviti uz ogradu .Malo-pomalo počeo se vući duž ograde, odlučan da prohoda.

Otada je to činio svaki dan, pa se vremenom uz ivicu ograde napravila staza. Najviše od svega želio je u svojim nogama probuditi život. Konačno je, zahvaljujući redovnoj masaži, snažnoj volji i upornosti uspio najprije stati na noge, a potom oprezno hodati, a onda i trčati .Počeo je hodati u školu, potom trčati u školu, trčati iz čistog zadovoljstva. Poslije se na fakultetu uspio priključiti atletskom timu.

A onda je taj mladić koji nije trebao preživjeti, koji nikada nije trebao prohodati, koji se nije smio nadati da će ikad trčati, od koga su i doktori digli ruke - taj je isti hrabri mladić, dr.Glenn Cunningham, u Madison Square Gardenu oborio svjetski rekord u trci na 1.500 metara.
(Više info o dr. Glenn-u možete pročitati ovdje)

VODONOŠA I ĆUP

Vodonoša je imao dva velika keramička ćupa. Nosio ih je na ramenima okačene na krajevima dugog štapa. Jedan ćup je imao pukotinu, dok je drugi bio čitav i uvijek je uspjevao prenijeti istu količinu vode. Put od izvora do kuće bio je dug i uvijek je u napuklom ćupu donosio samo polovinu sadržaja vode do kuće.

Trajalo je to tako dvije godine, iz dana u dan. 
Naravno, cijeli ćup je bio ponosan na sebe što do kraja uspješno ispunjava obveze. Siroti napukli ćup se stidio, osjećao poniženo i potišteno, jer je uvijek ispunjavao samo polovinu obveze. Jednog dana nakon dvije godine obratio se vodonoši na izvoru:  "Sram me, jer voda kaplje iz mene cijelim putem do kuće".

Vodonoša mu je odgovorio: 
"Jesi li primijetio da cvijeće buja i napreduje samo na tvojoj, a ne i na strani drugog ćupa? To je zato, jer si ga ti uvijek zalijevao kada smo se vraćali. Dvije godine uživam u ovom prekrasnom cvijeću, prolazeći pored njega svaki dan. Da nisi takav kakav jesi, onda ni ova ljepota ne bi ukrašavala moj put."

DŽENINE PERLE!

Vesela djevojčica sa plavim loknama imala je skoro 5 godina.

Dok je sa majkom stajala na kasi, ugledala je prekrasnu bijelu bisernu ogrlicu u plastičnoj kutijici roza boje.

'Mama, molim te mogu li je imati, molim te mama, molim te?'

Majka je pogledala na dno plastične kutijice, a zatim natrag u moljive plave okice njene kćerke.

'Dva eura. Ako je zaista hoćeš sigurno ću pronaći još nekoliko zadataka koje moraš uraditi, i onda ćeš moći uštedjeti dovoljno novca da je sama kupiš.'

Čim je Dženi stigla kući odmah je ispraznila svoju štednu kasicu i našla je u njoj 55 centi.

Nakon večere pospremila je stol i pomogla oprati suđe. Slijedeći dan je pitala komšinicu smije li joj pomoći u vrtu da pokupi opalo lišće za 50 centi. Na kraju je skupila toliko novca da je mogla kupiti tu naizgled divnu bisernu ogrlicu.

Nosila ju je uvijek- kad se igrala, išla u kupovinu, u obdanište, čak je i spavala s njom. Jedino ju je skidala kad se kupala, jer joj je majka rekla da će joj inače ofarbati vrat.

Dženi je imala oca koji ju je puno volio.

Svake večeri kad bi došao s posla i kad bi bilo vrijeme da Dženi ide spavati, tata bi sa njom krenuo u sobu da joj ispriča priču za laku doć. Jedne noći, nakon što je završio sa pričom upitao ju je: 'Da li me voliš?'

'Ah, tata, znaš da te puno volim.'

'Daj mi onda tvoju ogrlicu!?'

'Ne tata, molim te, ne moju ogrlicu. Uzmi mog najdražeg konjića, znaš ti si mi ga kupio i puno ga volim.'

'Ne ljubavi, zadrži ga za sebe.'- otac se samo nasmiješio i poljubio ju za laku noć.

Nakon nedjelju dana opet ju je upitao: 'Dženi, da li me voliš?'

'Tata, zašto me pitaš, pa ti znaš da te najviše volim.'

'Dobro onda mi pokloni ogrlicu.'

'Ooo,neee. Tata uzmi moju lutku ona je tako lijepa, može i da priča, uzmi i njen krevetić i dekicu.'

'Uredu je ljubavi. Spavaj dobro mala moja princezo.'- poljubio ju je i otišao.

Nekoliko dana kasnije, nakon što je njen otac ponovno došao da joj ispriča priču za laku noć, našao ju je kako tužna sijedi na svom krevetu. Kad se približio bliže, vidi je kako joj brada drhti i niz lice se slijeva jedna mala suza. 'Šta se desilo ljubavi, zašto si tužna?'

Dženi nije rekla ništa, samo je podigla njenu malu ručicu i pružila mu njenu već izlizanu ogrlicu koja je od velike upotrebe izgubila sav svoj sjaj i boju.

tatin poklon za Dženi

Sa suzama u vlastitim očima, otac ispruži jednu ruku da uzme ogrlicu dok je drugom rukom vadio mali zamotuljak iz svog džepa. Pružio ju je svojoj kćerkici. Sa nevjericom je otvorila mali zamotuljak i njene oči su bljesnule od sreće  vidjevši ogrlicu od pravih bisera. Njen ju je otac stalno nosio sa sobom čekajući trenutak, kad se ona mogla rastati sa bezvrijednom već ofucanom ogrlicom, da bi joj mogao pokloniti taj vrijedan poklon.

Tako je i sa našim nebeskim Ocem.

On samo čeka da se mi sami dobrovoljno odreknemo bezvrijednih stvari, da bi nam mogao pokloniti nešto stvarno vrijedno. Ponekad je teško shvatiti ili prepoznati šta naš nebeski Otac u drugoj ruci drži sakriveno za tebe. Ali znaj jedno je sigurno: ON OD NAS NIKADA NEĆE TRAŽITI DA SE NEČEG ODREKNEMO, BEZ DA NAM TO NADOKNADI NEČIM PUNO, PUNO BOLJIM!

Priča o jednom mišu

Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket. Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? Pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut.

Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: " U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!"

Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i kaže: "Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati."

Miš se okrene prascu i vikne: "Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!" Prase je suosjećalo, ali reče: "Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama."

Miš tada krene prema kravi: "Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!" Krava reče: "Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža."

Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom. Te noći začuo se čudan zvuk u kući - kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.

Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s temperatura.

Znamo da se temperatura liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš. Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i komšijei. Da bi ih nahranio, farmer je ispekao prase. Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je. Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih. Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu.

Zato, kad idući put čuješ da se netko suočio s problemom i misliš da te se to ne tiče, sjeti se - kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti. Svi smo umješani u to putovanje zvano "život". Moramo paziti jedni na druge i ponekad napraviti  trud da ohrabrimo nekog od nas.

'Pametan kao guska' - možda ćemo od sada ovako govoriti!

1. Kako svaka divlja guska zamahne u letu krilima, tako stvori zamah uzdignuća za pticu koja leti iza nje. Leteći u obliku slova V, cijelo jato može letjeti za 71% dalje, nego da svaka ptica leti sama.

2. Kad god se neka guska odvoji od jata, ona smjesta osjeti teškoću i otpor, koji se jave kod samotničnog leta, pa se hitro vraća u jato na svoje mjesto, da bi se i dalje koristila silom uzdizanja koju stvara ptica neposredno ispred nje.

3. Kad se guska predvodnica umori, ona zakoluta natrag u jato, a druga guska tada preuzima čelni položaj.

4. Divlje guske iz zadnjih redova gaču kako bi obodrile čelne letačice da održe brzinu leta.

5. Kada se neka guska razboli, kad ju rane ili obore na zemlju, dvije se druge guske odvajaju iz jata i slijeću zajedno s njom da bi joj pomogle i štitile ju. Ostaju s ugroženom guskom sve dotle dok se ova ne oporavi ili dok ne ugine. Tada uzlijeću da bi nastavile put same, gledajući da se usput priključe nekom drugom jatu ili da sustignu svoje.

(Ne znamo izvor ovih informacija, ali nam se veoma dopalo. Ako je zaista ovako, onda su ova instiktivno mudra stvorenja divni učitelji o prijteljstvu, zajedničkom zalaganju, solidarnosti i samopožrtvovnosti.)

Hazoni

Test Tri sita

U staroj Grčkoj je Sokrat bio poznat po tome, da je veoma visoko cijenio znanje. Jednog dana je veliki filozof sreo poznanika, koji mu je rekao:
-Znaš li što sam upravo čuo o tvom prijatelju?

-Samo trenutak - zaustavio ga je Sokrat.- Prije no što mi bilo što kažeš, želio bih da napraviš kratak test. Ime mu je test Tri sita

- Test Tri sita?

- Tako je - nastavi Sokrat. - Prije nego što mi govoriš o mom prijatelju, možda bi bilo dobro da razmisliš o tome što mi želiš reći i propustiš svoje riječi
kroz posebna sita. Zato se i zove Test tri sita.

- Prvo sito je sito istine. Jesi li posve siguran, da je to što mi želiš ispričati, istina?
- Ne - odgovori čovjek, - U stvari, upravo sam čuo i …

- U redu - reče Sokrat, - Dakle, ne znaš sigurno je li to istina ili nije. Probajmo s drugim sitom. Sitom dobrote. Želiš li mi ispričati nešto dobro o mom prijatelju?
- Ne, upravo suprotno…

- Znači tako - nastavi Sokrat, - želiš mi ispričati nešto loše o njemu, ali ne znaš je li to istina. No, još uvijek možeš napraviti test, na raspolaganju ti je još jedno sito. Sito upotrebljivosti. Da li će mi koristiti to što bi mi želio ispričati o mom prijtelju?
- U stvari, ne…

- Dakle - zaključio je Sokrat, - Ukoliko mi želiš ispričati nešto, za što ne znaš da li je istinito, nije dobro niti korisno, zašto bi mi uopšte morao išta
ispričati ?

Priznati ili ne priznati?

Jedan dječak po imenu Jony i njegova sestra Sely bili su u posjeti kod djeda i bake. Jony je imao jednu praćku i volio je vježbati gađanje u obližnjoj šumici. Dok se jednog dana vraćo kući na ručak, ugledao je bakinu patku. Ne razmišljajući, zamahnuao je praćkom i pogodio patku, koja je pala mrtva. Bio je šokiran i žalostan. U panici, sakrio je patku iza nekog drveta, a onda ugledao svoju sestru Sely koja ga je posmatrala.

Sely je vidjela sve, ali ništa nije rekla. Poslije ručka, baka je rekla: "Sely, hajde da opereš suđe." Ali Sely je odgovorila: "Bako, Joni mi je rekao da on hoće da ti pomogne u kuhinji." Jony ju je pogledao začuđeno, a ona ga je pogledala i šapunula mu: "Sjeti se patke!" Tako je Jony morao oprati suđe.

Kasnije je djed pozvao Jony i Sely da idu sa njim na pecanje. Jako su se obradovali, ali baka je rekla: "Ne! Sely neće moći ići, mora mi pomoći oko večere". Ali Seli se samo nasmiješila i rekla: „Bako nema potrebe da ti ja pomažem, Jony mi je rekao da on hoće sa tobom praviti večeru“. Ponovo ga je pogledala i šapnula mu: „Sjeti se patke!“ Tako je Joni skoro cijeli dan proveo u kuhinji.

Narednih nekoliko dana Jony je morao da pokorno radi sve što mu je sestra zapovijedala. Kada više nije mogao da izdrži, skupio je snagu, otišao kod bake i priznao joj da je ubio njenu patku. Baka je čučnula, zagrlila svog dragog unuka i rekla mu: „Znam dušo šta si uradio. Bila sam na prozoru i vidjela sam cijeli događaj. Znaš da te mnogo volim i da ti rado opraštam. Samo sam se jedno pitala – koliko dugo ćeš dopuštati svojoj sestri da pravi od tebe roba!“

Pouka: ne budimo robovi svojih grešaka.

Da li je uvijek onako kako se nama čini?

Mladi bračni par se uselio u tek kupljenu kuću. Sljedećeg jutra, dok su doručkovali, žena pogleda kroz prozor i opazi komšinicu kako širi veš na svom balkonu.

„Kako joj je prljav veš! Ne mogu da vjerujem... Pa, kao da ga nije ni oprala“, rekla je. „Možda joj je potreban drugi prašak, a možda uopšte i ne zna da pere, jadnica.“

Muž je šuteći posmatrao i čini se da ga to nije zanimalo.
Ali svaki put kad je komšinica širila veš, padali bi isti komentari. Iz dana u dan.

Mjesec dana kasnije, žena je bila u čudu kad je vidjela da je veš od komšinice čist kao snijeg. Reče mužu: „Pogledaj, konačno je naučila da pere. Ko li ju je samo naučio!?“

Muž joj odgovori: „Niko! Ja sam oprao naše prozore.“

(preuzeto - mudremisli.com)

Ne donosi zaključak, ako nemaš sve informacije

Vlasnik trgovine je čuo jednog svog radnika kako govori mušteriji: "Ne, gospođo, već je nema nekoliko sedmica, a kako izgleda, nećemo je uskoro ni imati."

Užasnut onim što je čuo, vlasnik trgovine požuri se ka mušteriji koja je izlazila i reče: "Nije istina, gospođo. Naravno da će uskoro stići. U stvari, naručili smo je prije nekoliko sedmica."

Zatim pozove svog radnika na stranu i progunđa: "Nikada, nikada, nikada ne reci da nešto nemamo! Ako nemamo, reci da smo naručili i da uskoro dolazi.... A što je ona gospođa željela?"
"Kišu", odgovori radnik!

Priča o leptiru

Jednog dana pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje. Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao, ali je imao krhko tijelo i smežurana krila.

Čovjek je nastavio promatrati leptira očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga. Međutim, ništa se nije dogodilo! Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći uokolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikad nije poletio.

Čovjek jeste imao dobre namjere, ali nije razumio da je poteškoće koje je leptir morao proći izlazeći iz čahure osmislio Bog kako bi krv iz tijela leptira potekla u njegova krila i da leptir, kad se oslobodi iz čahure, bude spreman za let.

POUKA:
Ponekad su poteškoće ono sto trebamo u životu. Kad bi nas Bog oslobodio svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bi mogli letjeti.

Koliko brzo živimo - koliko stvari propouštamo?

Covek je stajao na stanici metroa u Vasingtonu. D.C i poceo da svira violinu. Bilo je hladno decembarsko jutro. Svirao je sest Bahovih komada oko 45 minuta. Za to vreme, posto je bilo radno jutro, izracunato je da je bar hiljadu ljudi proslo kroz stanicu, najveci broj njih odlazeci na posao.

Nakon tri minuta sredovecni covek je primetio muzicara koji svira. Usporio je,zastao na par sekundi a onda pozurio da stigne na vreme. Minut kasnije, violinista je primio prvi dolar kao napojnicu: zena mu je bacila dolar u kutiju bez zastajanja, i nastavila da hoda. Nakon par minuta neko se naslonio na zid da ga slusa, ali je onda covek pogledao na sat i ponovo poceo da hoda. Ocito je kasnio na posao. Najvise paznje je pokazao trogodisnji decak. Majka ga je pozurivala ali je dete zastalo da cuje violinistu. Majka ga je povukla i dete je nastavilo da hoda neprestano se osvrcuci. Takvu reakciju pokazalo je jos nekoliko dece, ali svi roditelji bez izuzetka, primorali su ih da nastave dalje.

 Za 45 minuta sviranja, samo sest ljudi se zaustavilo i kratko slusalo muziku. Oko 20 je dalo novac, ali su nastavili da hodaju normalnom brzinom. Sakupio je 32$. Kada je prestao da svira, nastala je tisina ali to niko nije primetio. Niko nije zatapsao niti je pokazao bilo kakvu reakciju.

Niko nije znao da je violinista bio Joshua Bell, jedan od najboljih muzicara sveta. On je svirao jedno od najintrigantnijih dela ikada napisanih, na violini vrednoj 3,5 miliona dolara. Dva dana pre sviranja u metrou, Joshua Bell je rasprodao koncert u Bostonskom pozoristu gde je karta kostala 100$.

 Ovo je stvarna prica. Joshua Bell je svirao inkognito u okviru eksperimenta koji je organizovao list Vasington Post, o percepciji, ukusu i prioritetima koje ljudi imaju.

 Osnovno pitanje za eksperiment je bilo:
 Na javnom mestu u neadekvatno vreme:
 Da li primecujemo lepotu?
 Da li zastajemo da bismo u njoj uzivali?
 Da li prepoznajemo talenat u neocekivanom kontekstu?

 Jedan od mogucih zakljucaka ovog iskustva mogao bi biti:
 Ako nemamo minut da zastanemo i slusamo jednog od najboljih muzicara sveta koji svira najbolju ikad napisanu muziku, koliko drugih stvari onda tako propuštamo?


Pogledaj snimku ovog eksperimenta:

Olovka

Čovjek koji je izrađivao olovke uzeo je jednu na stranu prije nego što ju je stavio u kutiju. Rekao je olovci: "pet stvari moraš znati prije nego te pošaljem u svijet .Uvijek ih se sjeti i nikada ih nemoj zaboraviti i bićeš najbolja od svih olovaka".

1. Moći ćeš uraditi mnogo značajnih stvari, ali samo ako dozvoliš da budeš u Nečijoj ruci.
2. Osjetićeš bol dok te budu s vremena na vrijeme oštrili, ali to ti je neophodno da bi postala što bolja olovka.
3. Moći ćeš ispraviti greške ako koristiš „glavu“ (gumicu)
4. Najvažniji dio tebe uvijek će biti ono što je unutar tebe.
5. Na svakoj površini gdje te budu koristili, moraš ostaviti svoj trag. Bez obzira na okolnosti moraš nastaviti pisati.

Olovka je razumjela, obećala da će to imati na umu i ušla u kutiju sa ciljem u svom srcu. Svako od nas je jedna simbolična "olovka".

POUKA:

1. Moći ćeš činiti mnoge stvari ali samo ako dozvoliš da budeš u Božjoj ruci!
I dozvoli drugim ljudima da ti pristupe zbog mnogih vrlina koje posjeduješ!
2. S vremena na vrijeme iskusićeš bolno „oštrenje“, prolazeći kroz razne probleme, ali to je neophodno da bi postao jača osoba!
3. Moći ćeš ispraviti greške ako koristiš glavu!
4. Najvažniji dio tebe će uvijek biti tvoja unutrašnjost.
5. Svakom površinom kojom budeš hodao, moraš ostaviti trag. Gdje god da si, uvijek govori o Onome ko ti je prvi u srcu!!

Tragovi

Čovjek je molio Boga da bude uz njega kada mu u životu naiđu teški periodi. Bog je obećao čovjeku da će biti uz njega! Čovjek je upitao: „A kako ću znati da si uz mene?“ Bog mu je odgovorio: „Svaki put kad se osvrneš iza sebe videćeš svoje i moje tragove. Tako ćeš znati da sam uz tebe“.

 Godine su prolazile. Čovjek je išao kroz život i borio se sa mnogim životnim nedaćama. Bilo je lijepih, ali i teških dana. Jednom se čovjek osvrnuo i pogledao tragove iza sebe. U periodima kada mu je bilo najteže vidio je samo jedan trag. Ponovo se obratio Bogu sa gorčinom u srcu i upitao: „Zašto si me ostavio, zašto sam bio sam kad mi je bilo najteže, zar mi nisi obećao da ćeš biti uz mene ?!“ Bog mu je nježno odgovorio: „Sine moj, nikada te nisam ostavio, uvijek sam bio uz tebe kao što sam ti i obećao. Znaš li zašto vidiš samo jedan trag onda kada ti je bilo najteže? Zato što sam te tada nosio!“

Važnost nade

Sta bi bilo da je ovaj zivot sve sto imamo?

"Ovaj je život poput lopte bačene u zrak koja ubrzo ponovno pada u prašinu. On je sjena koja blijedi, cvijet koji vene, vlat trave koja se odsijeca i brzo suši. (...) Na vagi vječnosti naš je životni vijek neznatna čestica prašine. Nije čak ni znatna kap u struji vremena. Tako brzo odlazimo da je možda bolje da nismo ni došli, mi smo tek jedni od milijardi koje dolaze i odlaze, i samo malo njih uopšte zna da smo bili ovdje.

Ovakvo gledište nije ni cinično ni turobno ni mračno ni morbidno. To je istina, činjenica kojoj trebamo pogledati u oči, to je realno gledište ako je ovaj zivot sve sto imamo" (w 1. 8. 1957, 472. stranica [engl.])