ŠTA SMO UNUTRA?

Govornik je držao predavanje. Nakon uvodnih riječi, on uze narandžu u ruke i zagonetno upita publiku: "Ako stisnem iz sve snage ovu narandžu, šta će izaći iz nje?" Neka mlada djevojka iz prvog reda odgovori: »Ako stisnete narandžu onda će iz narandže izaći sok od narandže. To je ono što je unutra. Ne može ništa drugo izaći iz nje.»
Govornik reče: "Tačno. To je odgovor na moje pitanje. Razlog zašto će iz narandže izaći narandžin sok je taj što je samo to unutra." "A sad ako proširimo metaforu i zamislimo da vas neko tako stisne. Da vas stisnu vaši problemi, brige, strahovi, da vas neko ogovara, da vas neko uvrijedi, da vam nanese bol i sl. Šta izađe iz vas? Bijes, mržnja, prezir, strah, ljutnja, zloba itd. Vi biste rekli da je to što je izašlo iz vas zbog toga što vam je neko rekao ovo ili uradio ono, ali prava istina je da ono što izađe iz vas je ono što vi imate u sebi.

Upamtite, ako vas nešto "stisne" iz vas će uvijek i baš uvijek izaći ono što je u vama. Iz narandže nikada neće izaći sok od jabuke. Isto tako iz vas nikad neće izaći ono što već nije u vama."

KAKO DJECA DEFINIŠU LJUBAV

Grupi djece u uzrastu od 4-8 godina postavljeno je pitanje:“Šta je ljubav?” Njihovi odgovori bili su dublji i širi nego što je to iko mogao očekivati. I evo šta nam djeca kažu:

“Kad vas neko iskreno voli onda taj neko izgovara vaše ime sasvim drugačije. Vi znate da je vaše ime sigurno u njenim ustima.“ – 4 godine

“Ljubav je kada se djevojka naparfemiše, a momak stavi na lice kolonjsku vodu i oni onda izađu i mirišu jedno drugo” – 5 godina

“Ljubav je kada izađete sa nekim da jedete pomfrit i date mu većinu svog pomfrita i ne očekujete ništa zauzvrat.” – 6 godina

“Ljubav je ono što vas tjera da se smijete čak i kad ste umorni” – 4 godine

“Ljubav je kad moja mama skuva kafu za mog tatu i onda ona prva proba tu kafu da se uvjeri da je kafa lijepog ukusa” – 7 godina

“Dok sam recitovala pjesmu na bini, bila sam jako uplašena. Gledala sam u ljude koji su me gledali i među njima vidjela moga oca koji se smijao i mahao mi. On je bio jedini koji je to radio. I više nisam bila uplašena. “ – 8 godina

“Ljubav je kad me moja mama ljubi više nego iko. Vi to ne možete vidjeti, ali ona me ljubi najviše od svih kad ja spavam” – 6 godina

“Ljubav je kada moja mama da mome tati najbolji dio pečenog pileta” – 5 godina

“Ljubav je kada vam vaše kuče liže lice, iako ste ga cijeli dan ostavili samog.” – 4 godine

“Kada volite nekoga vaše trepavice idu gore pa dole i mnogo zvijezda izlazi iz vas.” – 7 godina

“Vi stvarno ne trebate govoriti ‘volim te’ osim ako to baš stvarno ne mislite. Ali ako to već mislite, onda to trebate reći puno puta, jer inače ljudi zaboravljaju.” – 8 godina.

SNAGA VOLJE

Malu seosku školu grijala je starinska trbušasta željezna peć na ugalj. Jednog su dječaka zadužili da rano svakog jutra dođe u školu naložiti vatru kako bi se učionica zagrijala prije dolaska učitelja i ostalih učenika.

Jednoga su jutra našli školu u plamenu. Onesvješćenog su dječaka izvukli iz vatre više mrtvog nego živog. Na donjem dijelu tijela imao je teške opekotine pa su ga odvezli u obližnju bolnicu. Napola pri svjesti,ležeći na postelji dječak je jedva mogao čuti šta su govorili ljekar i njegova majka. Doktor je rekao majci da će joj sin sigurno umrijeti što je zapravo najbolje za njega, jer je u vatri gotovo potpuno nestao donji dio njegovog tijela. ALI HRABRI DJEČAK NIJE ŽELIO UMRIJETI. ODLUČIO JE DA PREŽIVI. I zaista, na zaprepaštenje doktora preživio je.

Kad je prošla smrtna opasnost,ponovo je čuo razgovor majke i doktora. Majci je bilo rečeno da bi možda bilo bolje da je dječak umro, jer kako mu je vatra gotovo sasvim uništila mišićno tkivo na donjem dijelu tijela biće osuđen na život bogalja, koji se više nikada neće moći služiti nogama. OPET JE HRABRI DJEČAK ODLUČIO. ON NEĆE BITI BOGALJ. On će prohodati.

Ali, na nesreću, od struka naniže nije ništa osjećao. Njegove su tanke nožice samo beživotno visile.

Konačno je otpušten iz bolnice. Majka mu je svakog dana masirala noge ,ali on ih uopšte nije osjećao, niti je mogao njima upravljati. Ipak, njegova odlučnost da prohoda nije slabila. Kad nije ležao bio je u invalidskim kolicima. Jednog sunčanog dana majka ga je odvezla u vrt na svjež vazduh. Ovaj put, umjesto da kao obično samo sjedi, bacio se iz kolica. Počeo je puzati po travi, vukući noge za sobom. Uspio se dovući do bijele ograde koja je uokvirivala imanje. Uz velike napore uspio se uspraviti uz ogradu .Malo-pomalo počeo se vući duž ograde, odlučan da prohoda.

Otada je to činio svaki dan, pa se vremenom uz ivicu ograde napravila staza. Najviše od svega želio je u svojim nogama probuditi život. Konačno je, zahvaljujući redovnoj masaži, snažnoj volji i upornosti uspio najprije stati na noge, a potom oprezno hodati, a onda i trčati .Počeo je hodati u školu, potom trčati u školu, trčati iz čistog zadovoljstva. Poslije se na fakultetu uspio priključiti atletskom timu.

A onda je taj mladić koji nije trebao preživjeti, koji nikada nije trebao prohodati, koji se nije smio nadati da će ikad trčati, od koga su i doktori digli ruke - taj je isti hrabri mladić, dr.Glenn Cunningham, u Madison Square Gardenu oborio svjetski rekord u trci na 1.500 metara.
(Više info o dr. Glenn-u možete pročitati ovdje)

VODONOŠA I ĆUP

Vodonoša je imao dva velika keramička ćupa. Nosio ih je na ramenima okačene na krajevima dugog štapa. Jedan ćup je imao pukotinu, dok je drugi bio čitav i uvijek je uspjevao prenijeti istu količinu vode. Put od izvora do kuće bio je dug i uvijek je u napuklom ćupu donosio samo polovinu sadržaja vode do kuće.

Trajalo je to tako dvije godine, iz dana u dan. 
Naravno, cijeli ćup je bio ponosan na sebe što do kraja uspješno ispunjava obveze. Siroti napukli ćup se stidio, osjećao poniženo i potišteno, jer je uvijek ispunjavao samo polovinu obveze. Jednog dana nakon dvije godine obratio se vodonoši na izvoru:  "Sram me, jer voda kaplje iz mene cijelim putem do kuće".

Vodonoša mu je odgovorio: 
"Jesi li primijetio da cvijeće buja i napreduje samo na tvojoj, a ne i na strani drugog ćupa? To je zato, jer si ga ti uvijek zalijevao kada smo se vraćali. Dvije godine uživam u ovom prekrasnom cvijeću, prolazeći pored njega svaki dan. Da nisi takav kakav jesi, onda ni ova ljepota ne bi ukrašavala moj put."

LEKCIJA SA PUSTOG OSTRVA

pusto ostrvo

Jedini preživjeli čovjek u brodolomu bio je izbačen na obalu jednog pustog ostrva! Ostao je potpuno sam i bio je veoma uplašen. Ipak je zahvaljivao Bogu svakog dana što je preživio, ali se ujedno i nadao da će se na dalekom horizontu pojaviti neki brod! Ali prolazili su dani ..., sedmice ... i mjeseci ... i ništa se nije događalo!

Iako obeshrabren, već prvih dana, odlučio je napraviti malo sklonište, da bi se zaštitio od opasnosti i da bi sačuvao nekoliko stvari koje je imao.

Ali, jednoga dana dok se vraćao iz potrage za hranom, zatekao je svoje sklonište u plamenu. Zadesilo ga je najgore: izgubio je svoje malo skromno sklonište i sve što je imao!

Slomljen od bola, zavikao je: "Bože, zašto ?!!!.... Kako si ovo mogao dozvoliti ?!!!"

Međutim, već sljedećeg jutra probudila ga je sirena broda koji se polako približavao obali ostrva. Brod je pristizao sve bliže i bliže. Mislio je da sanja! Došli su da ga spasu!

"Kako ste uspjeli saznati da sam ovdje?", upitao je potpuno iznenađeni čovjek.

"Sinoć smo vidjeli ogromnu vatru s tvog ostrva i dimne signale tokom dana, koji su se dizali visoko do neba!", uslijedio je odgovor. "Zahvaljujući tome, evo nas, došli smo po tebe!"

****************

ZAPAMTI: Lako je obeshrabriti se kada stvari krenu naopako; ali ne trebamo izgubiti radost, zato što će se Bog umiješati baš onda kada nam se čini da nema izlaza.

POUKA: sljedeći put kada tvoje malo''skrovište bude u plamenu'', to može biti dobar signal koji će donijeti pomoć!

DŽENINE PERLE!

Vesela djevojčica sa plavim loknama imala je skoro 5 godina.

Dok je sa majkom stajala na kasi, ugledala je prekrasnu bijelu bisernu ogrlicu u plastičnoj kutijici roza boje.

'Mama, molim te mogu li je imati, molim te mama, molim te?'

Majka je pogledala na dno plastične kutijice, a zatim natrag u moljive plave okice njene kćerke.

'Dva eura. Ako je zaista hoćeš sigurno ću pronaći još nekoliko zadataka koje moraš uraditi, i onda ćeš moći uštedjeti dovoljno novca da je sama kupiš.'

Čim je Dženi stigla kući odmah je ispraznila svoju štednu kasicu i našla je u njoj 55 centi.

Nakon večere pospremila je stol i pomogla oprati suđe. Slijedeći dan je pitala komšinicu smije li joj pomoći u vrtu da pokupi opalo lišće za 50 centi. Na kraju je skupila toliko novca da je mogla kupiti tu naizgled divnu bisernu ogrlicu.

Nosila ju je uvijek- kad se igrala, išla u kupovinu, u obdanište, čak je i spavala s njom. Jedino ju je skidala kad se kupala, jer joj je majka rekla da će joj inače ofarbati vrat.

Dženi je imala oca koji ju je puno volio.

Svake večeri kad bi došao s posla i kad bi bilo vrijeme da Dženi ide spavati, tata bi sa njom krenuo u sobu da joj ispriča priču za laku doć. Jedne noći, nakon što je završio sa pričom upitao ju je: 'Da li me voliš?'

'Ah, tata, znaš da te puno volim.'

'Daj mi onda tvoju ogrlicu!?'

'Ne tata, molim te, ne moju ogrlicu. Uzmi mog najdražeg konjića, znaš ti si mi ga kupio i puno ga volim.'

'Ne ljubavi, zadrži ga za sebe.'- otac se samo nasmiješio i poljubio ju za laku noć.

Nakon nedjelju dana opet ju je upitao: 'Dženi, da li me voliš?'

'Tata, zašto me pitaš, pa ti znaš da te najviše volim.'

'Dobro onda mi pokloni ogrlicu.'

'Ooo,neee. Tata uzmi moju lutku ona je tako lijepa, može i da priča, uzmi i njen krevetić i dekicu.'

'Uredu je ljubavi. Spavaj dobro mala moja princezo.'- poljubio ju je i otišao.

Nekoliko dana kasnije, nakon što je njen otac ponovno došao da joj ispriča priču za laku noć, našao ju je kako tužna sijedi na svom krevetu. Kad se približio bliže, vidi je kako joj brada drhti i niz lice se slijeva jedna mala suza. 'Šta se desilo ljubavi, zašto si tužna?'

Dženi nije rekla ništa, samo je podigla njenu malu ručicu i pružila mu njenu već izlizanu ogrlicu koja je od velike upotrebe izgubila sav svoj sjaj i boju.

tatin poklon za Dženi

Sa suzama u vlastitim očima, otac ispruži jednu ruku da uzme ogrlicu dok je drugom rukom vadio mali zamotuljak iz svog džepa. Pružio ju je svojoj kćerkici. Sa nevjericom je otvorila mali zamotuljak i njene oči su bljesnule od sreće  vidjevši ogrlicu od pravih bisera. Njen ju je otac stalno nosio sa sobom čekajući trenutak, kad se ona mogla rastati sa bezvrijednom već ofucanom ogrlicom, da bi joj mogao pokloniti taj vrijedan poklon.

Tako je i sa našim nebeskim Ocem.

On samo čeka da se mi sami dobrovoljno odreknemo bezvrijednih stvari, da bi nam mogao pokloniti nešto stvarno vrijedno. Ponekad je teško shvatiti ili prepoznati šta naš nebeski Otac u drugoj ruci drži sakriveno za tebe. Ali znaj jedno je sigurno: ON OD NAS NIKADA NEĆE TRAŽITI DA SE NEČEG ODREKNEMO, BEZ DA NAM TO NADOKNADI NEČIM PUNO, PUNO BOLJIM!